|
|
Znanstvenici i
njihovi bogovi
autor: Dr. Henry F. Schaefer, III
Pogled na odnos znanosti i kršćanstva
Mnogi obrazovani ljudi misle da se u povijesti vodio strašan rat između znanosti i kršćanstva. Pokušat ćemo sagledati to pitanje odnosa znanosti i kršćanstva s najšireg i najrazumnijeg mogućeg gledišta. Na početku zamijetit ćemo da ni odnos znanosti i ostalih intelektualnih nastojanja nije uvijek bio lagodan. Primjerice, u nedavno objavljenom članku "Književnost" autora Susan Gallagher i Rogera Lundina čitamo:
"Budući da se u nedavnoj povijesti književnost često suprotstavljala znanosti, da bismo razumjeli suvremeni pogled na književnost moramo uvažiti dominaciju znanosti u vlastitoj kulturi. Zadnjih nekoliko stoljeća znanstvenici su postavljali norme istinitosti u zapadnoj kulturi. Njihova nepobitna upotrebljivost na polju organiziranja, analiziranja i rukovanja činjenicama dala im je značaj bez premca u suvremenom društvu."
Primjerice, Johnu Keatsu, velikom britanskom romantičnom pjesniku, nije se sviđalo kako Isaac Newton promatra stvarnost. On je izjavio da Newtonov svjetonazor prijeti uništenjem svega lijepog u svemiru. Bojao se da će svijet iz kojeg su nestali mitovi i poetske vizije postati opustjelo i neprivlačno mjesto. U svojoj pjesmi "Lamia" govori o toj destruktivnoj moći. Budući da on u njoj znanost naziva filozofijom, ja sam u sljedećem navodu umjesto pojma "filozofija" koristio "znanost", kako bi ga prilagodio razmišljanju čitatelja iz 21. stoljeća.
"Ne nestaje li svake čarolije
pod hladnim dodirom znanosti?
Nekoć stajala je duga na nebu, strašna,
znali smo joj nit i tkanje.
A sad predana je, izblijedila,
u katalogu svijeta postala je opće znanje.
Znanost podrezat će anđelu krila,
ravnalom i ctrom pobijedit svaku tajnu,
istjerati duhove, iz utrobe zemlje izgnati patuljke
i rastkati dugu sjajnu."
Time želim reći da je postojalo trvenje između znanosti i gotovo svih drugih intelektualnih nastojanja, od trenutka kada je znanost stupila na scenu oko 1600. godine pa do danas. Stoga bi nas, zapravo, više trebalo iznenaditi nepostojanje žučnih rasprava između znanosti i kršćanstva, nego li njihovo postojanje.
Je li znanost opovrgla postojanje Boga?
Bilo kako bilo, uvriježeno je mišljenje "da je znanost opovrgla postojanje Boga". C. S. Lewis u svojoj autobiografiji naslovljenoj "Iznenađen radošću", potvrđuje kako je u ranijem razdoblju života vjerovao toj tvrdnji. Govori o ateizmu svoje mladosti i pripisuje ga utjecaju znanosti. Lewis piše:
"Razumjet ćete da je moj ateizam neizbježno bio utemeljen na uvjerenjima za koja sam držao da su znanstvena otkrića; a ta sam otkrića, budući da nisam bio znanstvenik, morao prihvatiti 'po vjeri', ili bolje po autoritetu."
Pojednostavnjeno, Lewis tvrdi da su mu drugi rekli kako je znanost opovrgla postojanje Boga i on im je povjerovao, mada nije znao ništa o znanosti.
Uravnoteženiji pogled na ovo pitanje dao je jedan od mojih omiljenih znanstvenih junaka, Erwin Schrödinger (1887-1961). On je možda najznačajniji od utemeljitelja valne mehanike, te autor jedne od najznačajnijih jednadžbi u znanosti uopće, Schrödingerove jednadžbe. Schrödinger izjavljuje:
"Zapanjuje me činjenica o izrazitoj manjkavosti znanstvenog pogleda kada govorimo o stvarnome svijetu. On nam pruža mnogo činjeničnih informacija, uvodi veličanstveno dosljedan red u sva naša opažanja, no ostaje jezovito šutljiv i odvojen po pitanju svega što je priraslo našem srcu, svega što nam znači mnogo u životu. Ne govori nam ni riječi o plavom i crvenom, gorkom i slatkom, fizičkoj boli i užitku; ne poznaje ništa lijepo ili ružno, dobro ili loše, ne poznaje Boga ili vječnost. Znanost ponekad hini da može dati odgovore na pitanja iz tih područja, ali su ti odgovori često toliko smiješni da ih ne možemo uzeti za ozbiljno." Preuzeto iz "Priroda i Grci", Cambridge University Press, 1954.
Znanstvenici ipak znaju ispričati zanimljive priče o religiji. Ovaj ulomak preuzet je iz časopisa "Kemija u Britaniji", koji je ekvivalent časopisu "Time", s gledišta kemičarske struke u Engleskoj. U članku koji govori o pojavi nove knjige o politici znanosti objavljenom u srpanjskom broju 1989. godine nalazimo zanimljivu misao:
"Da je Bog zatražio od vlade potporu za znanstveno istraživanje na području stvaranja neba i zemlje, bio bi odbijen iz sljedećih razloga:
· Njegov projekt je preambiciozan;
· On nema nikakvih prijašnjih znanstvenih dostignuća;
· Sve što je ikad objavio je jedna knjiga, i nije objavljivao članke u stručnim časopisima;
· On odbija suradnju s najvećim konkurentom;
· Njegov prijedlog stvaranja neba i zemlje je 'totalno u zraku'."
Neke od alternativa vjerovanju u suverenog Boga svemira
Ovdje navodim prmjere dvojice poznatih ateista. Prvi je Lev Landau, najbriljantniji sovjetski fizičar 20-tog stoljeća. On je napisao mnoge čuvene udžbenike iz fizike, zajedno sa svojim suradnikom E. M. Lifshitzom. Dok sam studirao na sveučilištu M.I.T. koristio sam se nekima od njegovih udžbenika. Priča o Landauvljevom životu, iz pera njegovog prijatelja i životopisca I. M. Khalatnikova, objavljena je svibanjskom broju časopisa "Fizika danas" 1989. godine. Khalatnikov piše:
"Posljednji sam put vidio Landaua 1968. godine, pošto je bio podvrgnut operaciji. Njegovo zdravlje bilo je vrlo narušeno. Lifshitza i mene su pozvali u bolnicu. Rečeno nam je da praktično nema nikakvih izgleda da mu lječnici spase život. Kad sam ušao na odjel, zatekao sam Landaua gdje leži na boku, okrenut prema zidu. Čuo je moje korake, okreno glavu prema meni, i rekao mi: 'Khalat, molim te spasi me.' To su bile njegove posljednje riječi. Landau je umro te noći."
Drugi primjer je Subrahmanyan Chandrasekhar, znameniti astrofizičar i dobitnik nobelove nagrade za fiziku 1983. godine. On je veći dio života proveo kao predavač na čikaškom sveučilištu. Na poleđini njegovog životopisa nalazi se jedan neobičan intervju. Chrandrasekhar započinje razgovor ovim riječima:
"Ja sebe zapravo smatram ateistom, no osjećam nezadovoljstvo činjenicom da je moja nada za zadovoljstvom i životnim mirom koji proizlaze iz stremljenja ka jasnom cilju ostala posve neispunjena."
Autor njegovog životopisa, K. C. Wali, zapanjen takvom tvrdnjom odgovara:
"Kako molim? Nisam dobro razumio. Vi tvrdite da su vas jednoumna potraga za znanošću i razumijevanjem dijelova prirode, te tako velik uspjeh kojeg ste požnjeli u njezinom spoznavanju ostavili razočaranim?"
Chandrasekhar nastavlja vrlo ozbiljnim tonom:
"Uistinu nemam osjećaj ispunjenosti. Sve što sam učinio doima se neznatnim."
Njegov životopisac nastoji razvedriti razgovor, pa kaže kako su takvi osjećaji zajednički svim ljudima. No Chandrasekhar mu ne dopušta da se tako lako izvuče:
"Možda je to točno, no činjenica da se i drugi tako osjećaju ništa ne mijenja u mojem iskustvu. Ono ne postaje zbog toga ništa manje osobno."
Chandrasekharova posljednja izjava, za koju preporučujem svakom potencijalnom mladom znanstveniku da dobro razmisli o njoj, glasi:
"Za moje vlastito iskustvo vrijedi da ne posjedujem onaj osjećaj sklada kojem sam se nadao u mladosti. Ustrajao sam u znanosti preko pedeset godina. Vrijeme koje sam posvetio ostalim stvarima u životu je neznatno."
Preuzeto iz knjige K. C. Walija "Chandra: Životopis S. Chandrasekhara" (University of Chicago Press, 1991).
Je li moguće biti znanstvenik i kršćanin?
Dakle, pitanje kojem se želim posvetiti je isto ono koje mi je postavio jedan od mojih studenata, nakon prvog predavanja iz kemije za brucoše na sveučilištu u Berkleyju: "Je li moguće biti znanstvenik i kršćanin?" Taj je student, kao i njegov srednjoškolski profesor kemije, očito bio uvjeren u suprotno.
Dopustite mi da odgovaraući na to pitanje krenem od pretežno neutralnog gledišta dvojice ljudi koji nisu imali osobito teističke sklonosti. Prvi je od njih C. P. Snow (1905-1980). Snow je u intelektualističkim krugovima poznat kao autor eseja "Dvije kulture i znanstvena revolucija". On je bio fizikalni kemičar, točnije spektroskopičar, na sveučilištu u Cambridgeu. Negdje na polovici svoje karijere otkrio je svoju spisateljsku nadarenost, pa je počeo pisati romane. Jedan od njegovih romana kojeg bih vam toplo preporučio zove se "Meštri" ("The Masters") i govori o životu na sveučilištu Cambridge. C. P. Snow brzo se naviknuo na tantijeme koje je dobijao od svojih romana, pa se našao u jedinstvenom položaju između svijeta znanosti i književnosti. S tog gledišta, Snow piše:
"Statistički gledano, pretpostavljam, nešto je malo veći broj znanstvenika među nevjernicima u usporedbi s ostatkom intelektualističke populacije, mada ih ima mnogo koji su religiozni, a čini se da je takvih sve više među mladima."
Dakle, je li moguće biti znanstvenik i kršćanin? C.P. Snow odgovara potvrdno.
Richard Feynman (1918-1988), dobitnik nobelove nagrade za fiziku 1965. godine, bio je vrlo upečatljiv čovjek. Možda su neki od vas čitali njegovu knjigu anegdota naslovljenu "Vi se jamačmo šalite, gospodine Feyman". Nekih devet godina prije osvajanja Nobelove nagrade, izjavio je: "Mnogi znanstvenici vjeruju i u znanost i u Boga, i to Boga otkrivenja, na savršeno dosljedan način." Dakle, je li moguće biti znanstvenik i kršćanin? Da, prema izjavi Richarda Feynmana koji je bio deklarirani ateist, to je moguće.
v
Dobru sumarnu izjavu na tom području dao je Alan Lightman, čija je knjiga "Porijekla: životi i svjetovi suvremenih kozmologa" bila vrlo dobro prihvaćena od strane čitatelja. Dr. Lightman je profesor na sveučilištu M.I.T. koji je svoje temeljno djelo objavio u izdanju tiskare Harvard University Press. Ključni odlomak iz te knjige glasi:
"Spomen Boga i božanske svrhe pojavljuje se u znanstvenoj publicistici sve do druge polovice, pa čak i kraja 19. stoljeća. Čini se izglednim da je uočljivi nedostatak religijskih referenci u razdoblju koje je uslijedilo više proizišao iz promjene društvenih i profesionalnih konvencija među znanstvenicima negoli iz promjene njihova ramišljanja. Štoviše, suprotno uvriježenom mišljenju, među znanstvenicima nalazimo raspon stajališta u pogledu religijskih pitanja jednak onome koji je nazočan kod opće populacije."
Netko bi navedenu izjavu mogao smatrati čisto anegdotalnom. Mnogi Amerikanci više vole statističke podatke od anegdota. Stoga mi dopustite da izložim rezultate istraživanja provedenog među članovima profesionalne znanstveničke udruge Sigma Ksi. Anketom je obrađeno tri tisuće i tristo znanstvenika, što je daleko više od praga statističke valjanosti. Opis rezultata tog istraživanja objavljen je u izdanju časopisa "Kemičarske i inženjerske novosti" od 7. studenog 1988. godine, u članku naslovljenom:
"Znanstvenici ukotvljeni u dominantnu američku kulturu". U članku se navodi da polovina od anketiranog broja znanstvenika redovito sudjeluje u religijskim aktivnostima. Pogledamo li rezultate ankete pobliže, opažamo da oko 41% znanstvenika s doktoratom obično odlazi nedjeljom u crkvu. Među općom populacijom Amerikanaca, taj postotak iznosi 42%. Očito je, dakle, da to što u ljudima pobuđuje težnju ka religioznosti, što got to bilo, nema nikakve veze s posjedovanjem visoke znanstvene titule.
Još nas dublje ka srži problema vodi izjava Michaela Polanyija (1891-1976), profesora kemije a kasnije i filozofije na sveučilištu u Manchasteru, čiji je sin John Polanyi jedan od dobitnika nobelove nagrade 1986. godine. Mislim da je točna tvrdnja kako su sva znanstvena dostignuća njegovog sina, a koja su uistinu bila veličanstvena, većinom pala u zaborav, dok se utjecaj njegovog djela osjeća i danas.
Michael Polanyi bio je veliki fizikalni kemičar na sveučilištu u Manchasteru. Na polovici svoje karijere, prebacio se na filozofiju i to posebno filozofiju znanosti. Na tom je polju ostvario jednako zapažene rezultate. Njegove knjige, od kojih je najutjecajnija "Osobno znanje", nisu jednostavne za čitanje, ali su vrijedne napora kojeg u to trebate uložiti. On je porijeklom bio Židov, odrastao u Budimpešti (Mađarska). Otprilike u isto vrijeme kada se prebacio s područja kemije na područje filozofije, pristupio je Rimokatoličkoj Crkvi. Ovo je jedna od njegovih tipičnih izjava:
"Preispitat ću pretpostavke koje leže iza našeg vjerovanja u znanost i pokušati pokazati da one sežu daleko dublje nego što se to obično misli. Čini se da one suživljuju sa cjelovitim duhovnim temeljima čovjeka, i zalaze u samu srž njegova društvenog postojanja. Stoga vas potičem da naše vjerovanje u znanost gledate kao znamen daleko širih uvjerenja."
Nastavite li čitati njegova djela, vjerojatno ćete doći do istog zaključka do kojeg sam ja došao. Polanyi ističe da je promatrač (kao osoba) sveudilj nazočan u laboratoriju. On ili ona donose zaključke. On ili ona nikada nisu neutralni. Svaki znanstvenik donosi određene pretpostavke u svoje djelo. Znanstvenik, primjerice, nikada ne dovodi u pitanje utemeljenost osnovne znanstvene metode. Takva vjera kod znanstvenka povjesno potječe iz kršćanskog vjerovanja da je Bog Otac stvorio savršeno uređen svemir.
Dr. Schaefer je primatelj osam počasnih doktorata. On je također i glavni urednik stručnog časopisa Molekularna fizika koji se izdaje u Londonu, te predsjednik Svjetske asocijacije kemijskih teoretičara (WATOC). Njegove najveće nagrade uključuju Nagradu za čistu kemiju Američkog udruženja kemičara (1979), Nagradu Leo Hendrik Baekeland Američkog udruženja kemičara (1983), Schroedinger medalju (1990), i Centenery medalju Kraljevskog društva za kemiju (1992). Naslovna priča U.S. News i World Reporta od 23. prosinca ,1991. nagađali su da je profesor Schaefer "pet puta bio nominiran za Nobelovu nagradu". Njegova istrživanja uključuju korištenje najsuvremenijeg kompjuterskog hardvera i teoretskih metoda za rješavanje važnih problema u molekularnoj kvantnoj mehanici.
|
 Želim znati više o tome što znači imati osoban odnos s Kristom.
|
|
|
|
O NAmA
