Svjedok Tragedije

Utorak, Rujan 11, 8 sati ujutro -
Alarm je ponovno zazvonio i ovaj put sam odlučila da se zaista moram ustati iz kreveta. Izvukla sam se iz kreveta, osjećajući se krivom jer sam zaspala, ali barem sam se odmorila. Pokušala sam to opravdati činjenicom da sam bila umorna od ranog leta u ponedjeljak i da ću uspjeti završiti svoj posao za pola sata u vrijeme ručka.

Skočila sam pod tuš i spremila sam se za nadolazeći dan. Pokušavala sam pronaći nešto što bi mogla obući a da ne trebam to ispeglati. Podignula sam s poda pulover, ali bio je malo zgužvan jer sam ga tek nedavno izvadila iz putne torbe. Izvukla sam dasku za peglanje i stavila sam je pokraj prozora gdje i obično peglam. Htjela sam na brzinu to opeglati i krenuti prema svom uredu. Tada sam čula nešto za što sam mislila da je avion koji nisko leti iznad mog hotela. Odmaknula sam zavjesu s prozora, pogledala sam kroz prozor s petnaestog kata, i vidjela sam ga - avion koji je jako nisko letio. On se ljuljao s jedne na drugu stranu i odmah sam znala da nešto nije u redu. Kako se počeo približavati zgradama Svjetskog Trgovačkog Centra, sjećam se kako sam pomislila: "Sigurno je avion već odletio iz grada i sada je iznad vode." Tada je upravo baš taj avion udario u prvu zgradu Svjetskog Trgovačkog Centra. Do kraja života ću se sjećati tog prizora. Ja se zapravo niti ne sjećam velike eksplozije koja je uslijedila, ali u svom umu sam jasno mogla vidjeti praznu rupu u zgradi, u kojoj je avion nestao. Bila je potrebna minuta da mi ovaj događaj postane stvaran. Samo sam stajala tamo držeći ruku na ustima i ponavljajući: "Oh moj Bože, oh moj Bože, oh moj Bože". Ja obično nisam osoba koja izgovara ime Božje uzalud. Mislila sam na ljude koji su upravo poginuli, i pitala sam se kako se takva nesreća uopće mogla desiti. Podignula sam telefonsku slušalicu i nazvala sam svoju cimericu Alissu. Nije se javljala. Nazvala sam Casey. On se javio i ja sam mu vrlo brzo ispričala što se dogodilo. Počela sam plakati. Uključili smo vijesti. Rekla sam mu da sada moram ići ali da ću mu se javiti kasnije. Nazvala sam svoju mamu i ostavila sam poruku na "sekretarici". Zgrabila sam svoj foto aparart i uslikala sam ono što se moglo vidjeti kroz moj prozor. Razmišljala sam što sada trebam učiniti? Odlučila sam krenuti na posao. Htjela sam se naći sa ostatkom mog tima da saznam da li ćemo raditi ostatak dana ili ne. Nisam htjela biti sama. Trebala sam biti tamo. Nisam niti pomislila da će još jedan avion doći, ili da će se zgrade uskoro srušiti do temelja.

Uzela sam svoje stvari i krenula sam prema dizalu. Dizalo se zaustavilo i ja sam ušla unutra. Jedan od hotelskih službenika je bio u dizalu. Upitala sam ga da li je vidio nesreću. On mi je odgovorio da nije. Rekla sam mu što se dogodilo a on me pogledao sumnjičavo. Izašla sam na ulicu, i ljudi su se počeli skupljati na uglu. Moj hotel je bio predaleko (negdje 30 do 40 blokova sjeverno) od Svjetskog Trgovačkog Centra da bi do tamo mogla hodati, pa sam se odlučila odvesti podzemnom željeznicom. Na mom ulasku u podzemnu željeznicu, netko mi je gurnuo u ruke letak na kojem je pisalo za koga bi se trebalo glasati. Žurila sam se da stignem do željezničke postaje jer sam vidjela da je vlak već bio tamo. Krupnija žena je imala problema uspeti se po stepenicama. Zakasnila sam na vlak. Dok sam čekala drugi vlak, ugledala sam čovjeka u kaputu s narančastim reflektorima. Pomislila sam kako on sigurno radi za podzemnu željeznicu, pa sam ga odlučila pitati da li vlakovi i dalje voze do Fulton ulice. On mi je odgovorio da koliko on zna svi vlakovi voze. Pitao me zašto to pitam. Odgovorila sam mu da se avion upravo zaletio u zgradu Svjetskog Trgovačkog Centra. Drugi čovjek nas je čuo pa je došao i počeo pričati s nama, i tada je došao vlak. Uskočila sam u vlak i stajala sam blizu vrata. Vlak je bio prepun. Ljudi su živjeli po svojoj normalnoj rutini - spavanje, čitanje, gledanje u prazno. Nisu znali što se dogodilo. Došli smo do postaje koja je bila prije Fulton ulice, Vijećnice. Kada su se vrata otvorila čula sam sirenu. Vrata su se zatvorila i počeli smo se voziti dalje. Nadala sam se da ćemo se nastaviti kretati i da se nećemo zaglaviti u vlaku ispod grada. Došli smo do Fulton ulice ali vlak nije stao na toj postaji. Čovjek do mene je udarao po prozoru od ljutnje - to je sigurno bila njegova postaja. Htjela sam svima reći što se desilo i zašto nismo stali. Žena do mene me je zapravo i pitala da li ja znam što se dogodilo. Odgovorila sam joj da sam vidjela avion kako je udario u zgradu Svjetskog Trgovačkog Centra. Ona je bila zabrinuta jer su neki ljudi s kojima je radila, imali urede u toj zgradi. Njezin ured je bio u drugoj zgradi Svjetskog Trgovačkog Centra. Uvjeravala sam ju da je šteta počinjena samo u prvoj a ne u drugoj zgradi i da će možda i moći normalno raditi u svom uredu. Vrata vlaka su se otvorila na slijedećoj postaji, Wall Street-u. Mogli ste osjetiti kako nešto gori. Po stepenicama sam se uspela na ulicu.

Završila sam na Broadway-u, ravno ispred Crkve Trojstva. Po zraku su letjele razne stvari, uglavnom papiri, neki su još i gorjeli. Ulica je bila prepuna otpada. Još uvijek nisam mogla vidjeti zgrade Trgovačkog Centra pa sam krenula prema sjeveru grada. Imala sam sedam poruka na svom mobitelu. Pročitala sam ih i uhvatila me panika. Moja poslovna zgrada je sada gorjela. Kako se to dogodilo? Je li vatra skočila s prve na drugu zgradu Trgovačkog Centra? Pokušala sam nazvati svoj ured. Bilo je zauzeto. Pokušala sam nazvati Randy-a. Opet je bilo zauzeto. Pokušala sam nazvati Mindrey. Bilo je zauzeto. Napokon sam shvatila da su telefonske linije bile preopterećene. Čula sam neke ljude kako govore da je drugi avion udario drugu zgradu Svjetskog Trgovačkog Centra. Upitala sam ljude je li to istina, i oni su mi rekli da je. Teturala sam sa svojim foto aparatom i uslikala sam još jednu sliku. Došla sam na ugao ceste i krenula sam prema zapadu. Plakala sam. Je li moguće da je moj poslovni tim još uvijek bio tamo gore u zgradi? Pogledala sam na pod i ugledala žensku cipelu kako leži u kanalizaciji. Nastavila sam hodati prema sjeveru dok nisam došla do najjužnijeg dijela Liberty Plaze, parka koji se nalazio preko puta ulice gdje se nalazio Svjetski Trgovački Centar. Tamo su ljudi bili poredani u linije kao da je postojala neka imaginarna blokada koja ih je zadržavala. Nisam vidjela policiju koja bi mi rekla da se ne smijem približavati, pa sam se primaknula bliže. Morala sam pronaći svoj poslovni tim. Došla sam do južnozapadnog dijela parka, kada me policajac zaustavio. On mi je reako da se udaljim zbog svoje vlastite sigurnosti. Odgovorila sam mu da moram pronaći svoj tim. Jedna žena koja me je slijedila je također rekla policajcu da mora pronaći svog zaručnika. Bila je histerična. Hodala sam sjeverno prema parku. Policajac koji nije bio na dužnosti me zagrlio s namjerom da me utješi, i pitao me da li sam u redu. Tada me uvjerio da krenem prema istoku, daleko od gorućih zgrada. Hodala sam još neko vrijeme, skrenula lijevo prema Broadway-u, a zatim sam nastavila prema sjeveru.

Dok sam hodala, pokušala sam pronaći ljude koje poznajem. Kretala sam se prema sjeveru, direktno preko puta zgrada Trgovačkog Centra. Hodajući, molila sam se Bogu da mi dovede netkog koga poznajem kako ne bi bila sama. Jedva sam gledala kroz suze. Palo mi je na pamet da si stavim naočale kako bi bolje vidjela lica ljudi u koje sam gledala (nedavno sam kupila nove naočale). Ipak ih nisam stavila. Naočale bi mi samo smetale dok sam plakala, mogle bi se i slomiti ili bi ih mogla izgubiti u gužvi.

Nakon što sam neko vrijeme hodala prema sjeveru, došla sam do Crkve Svetog Pavla. Tamo sam vidjela gomilu ljudi i shvatila sam da sam naišla na jednu od izlaznih ruta koje su se koristile da bi se ljudi evakuirali iz zgrada. Stajala sam na uglu oko pet minuta gledajući sve te ljude. Toliko je ljudi uskočilo da pomogne. Čovjek koji je upravljao pješačkim prometom, zamolio je svu tu gomilu ljudi da se maknu sjeverno od ugla ulice. Počela sam hodati sa tom gomilom ljudi. Ispred nas, vidjeli su se ljudi koji su trčali kroz City Hall Park. Veliki broj policajaca koji nisu bili na dužnosti su pokušavali usmjeriti ljude i blokirati promet. Došla sam do jedne ulice u kojoj sam mogla bolje vidjeti svu tu gomilu ljudi. I dalje nikoga nisam poznavala. Ponovno sam pogledala u zgrade, uslikala sam još jednu sliku, i stajala sam tamo gledajući kako zgrade gore.

Odjednom, krupni čovjek u kasnim dvadesetima mi je prišao i rekao: "Hej, ja te poznajem sa 62 kata." Na sebi je nosio crno odijelo i izgledao je jako znojno. Pričali smo nekoliko minuta. On se zvao Scott. Uspostavilo se da je on radio za "Morgan Stanely", i da je imao satove treninga na mojem katu. Sjećam se da sam prije nekoliko dana ušla u dizalo sa nekoliko njegovih kolega. Scott je bio evakuiran iz svog razreda. To su bile najbolje vijesti koje sam čula cijeli dan - netko se sa 62 kata uspio spasiti. Sada sam imala nadu da je ostatak mog tima na sigurnom.

Počeli smo hodati prema sjeveru zajedno, razgovarajući i tražeći kolege. On mi je pričao o nekim stvarima ali se sada ne mogu sjetiti niti jedne njegove riječi. Izgleda da sam bila u šoku. Provjerila sam svoje poruke na mobitelu - bilo ih je 13. Došli smo do ulice Canal, usred kineske četvrti. Na suprotnoj strani ceste je stajala gomila ljudi koji su gledali zgrade. Neki su uzdisali, neki su vrištali, i u tom trenutku smo potrčali preko puta ulice da bi vidjeli kako se druga zgrada Trgovačkog Centra srušila....

Neki ljudi govore da je ova tragedija Božje djelo i način na koji je Bog proveo svoju pravdu i sud na zemlju koja se sve više počela odlikovati nemoralnošću. Ja nisam neki veliki biblijski teolog i ne znam sve odgovore na pitanja zašto se ova tragedija dogodila, ali ne mogu se složiti s takvim izjavama. Ja znam da će jednog dana Bog biti Onaj koji će provesti osudu nad drugim ljudima, ali sada mislim da je On još uvijek Bog milosti. Svaki novi dan je dan kojeg nam On daje - još malo vremena i opet imamo priliku započeti ili poboljšati naš odnos s Njim. On radi sve što može da bi nas privukao k sebi prije nego sudnji dan dođe. On nas voli, On nas čeka, On želi da budemo njegova djeca, On je poslao svog jedinog Sina da umre za nas. Sada je vrijeme mira a ne osude.

I kako si onda mogu objasniti ovu tragediju koja se dogodila? Čovjek ima slobodnu volju. Mi imamo mogućnost donositi odluke bez Boga. To je naša ljudska priroda. Bog nas je stvorio na taj način kako bi mogli imati mogućnost da ga izaberemo. Ali nije li Bog sveznajući? Nema li On kontrolu nad svim što se događa u ovom svijetu? Da, ali On se uvijek ne upliće u sprečavanje zla u ovom svijetu. Ali, On će uvijek iskoristiti sve stvari pa i one loše da učini nešto dobro. Sjetite se priče Isusovog raspeća. Bog je tada iskoristio zlo za najbolju svrhu na svijetu - da za nas učini vječnu žrtvu kako bi mi mogli imati odnos s Njim! Ja vas uvjeravam da sam bila u New Yorku, 11.09.2001. Bog nas nije napustio. On je bio sa mnom, On je bio s ljudima New Yorka, i On je bio s našom zemljom. Ja sam uvjerena da će On iskoristiti ovaj tragičan događaj da bi učinio čudesne stvari u proširenju Njegovog kraljevstva.

Imam pitanje.

Želim znati više o tome što znači imati osoban odnos s Kristom.