Moje srce - Kristov dom

autor: Robert Boyd Munger

U Pavlovoj poslanici Efežanima pronalazimo sljedeće riječi: "Neka vam [Bog] dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u unutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri…" (Efežanima 3:16,17). Ili, prema jednom suvremenijem prijevodu: "… i molim ga da vam dadne iz svojih slavnih i neiscrpnih izvora moć da ojačate vašu unutarnju snagu po njegovu Duhu, da Krist bude sve više prisutan u vašim srcima, da u vama živi, jer se pouzdajete u njega."

Bez sumnje jedna od najvrijednijih kršćanskih doktrina govori kako će Isus Krist osobno, kroz prisustvo Svetog Duha, ući u srca ljudi, nastaniti se u njima i u njima stvoriti svoj dom. Krist će učiniti ljudska srca svojim boravištem. Naš Gospodin je rekao svojim učenicima (Ivan 14:23): "Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." Njima je to bilo teško razumjeti. Kako se on mogao nastaniti kod njih na ovaj način?

Zanimljivo je da naš Gospodin koristi istu riječ kao i na početku četrnaestog poglavlja: "U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao (Ivan 14:2,3): 'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem sebi i da vi budete gdje sam ja." (op. prev. grč. 'stanovi' = 'monai' i 'nastaniti' = 'monhn' imaju isti korijen). Naš Gospodin je obećao svojim učenicima da će, kao što je on otišao u nebo pripraviti mjesto za njih i kao što će ih jednog dana tamo dočekati, sada biti moguće da oni priprave mjesto za njega u svojem srcu, te da će on doći i nastaniti se kod njih.

Oni to nisu mogli razumjeti. Kako je to moguće?
Tada je uslijedila Pedesetnica. Duh živućeg Krista sišao je na Crkvu i oni su razumjeli. Bog više nije stanovao u Herodovu hramu u Jeruzalemu! Bog više nije stanovao u hramu sačinjenom ljudskim rukama; umjesto toga, čudom izlivenog Duha, Bog će od tada stanovati u ljudskim srcima. Tijelo vjernika postat će hram živoga Boga a ljudsko srce postat će dom Isusa Krista. Meni je teško zamisliti veće povlastice od te da pripravim dom za Krista u svom srcu, da ga tamo dočekam, da mu služim, da mu ugodim i da uživam u zajedništvu s njim. Jedne večeri, koju neću nikada zaboraviti, pozvao sam Krista u svoje srce. Kako li je veličanstveno došao! To nije bio nekakav neodređen, spektakularan emotivni doživljaj, već nešto vrlo stvarno. Nešto se promijenilo u samoj srži moga bića. On je ušao u tminu moga srca i obasjao ga svjetlošću. On je užgao oganj u mom hladnom srcu i ispunio ga toplinom. On je muzikom zamijenio tišinu i ispunio prazninu svojim prekrasnim, ljubavlju ispunjenim zajedništvom sa mnom. Nikada nisam požalio što sam otvorio vrata Kristu i nikada neću požaliti - u čitavoj vječnosti!

Ovo je, naravno, samo prvi korak kada pripravljamo u svom srcu Krostov dom. On je rakao (Otkrivenje 3:19,20): "Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom." U koliko želite učiniti svoje srce boravištem živoga Boga, htio bih vas potaknuti da pozovete Krista u svoje srce i on će sigurno doći.

Kada je Krist došao u moje srce, pun radosti zbog odnosa kojeg sam započeo s njim, rekao sam mu: "Gospodine, želim da moje srce postane tvoje. Želim da se nastaniš u njemu kao u svojem domu. Sve što imam pripada tebi. Dopusti da ti pokažem tvoj novi dom i da te upoznam sa svime što se u njemu nalazi kako bi se osjećao ugodnije i kako bi naše zajedništvo bilo potpunije." Njemu je, razumije se, bilo drago što je došao, a još draže što sam mu pružio mjesto u mom srcu.

Knjižnica
Prva prostorija bila je moja radna soba - knjižnica. Nazovimo je radnom sobom uma. U mojem domu ova je soba vrlo malena i ima jako debele zidove. No, ona je vrlo važna. Na izvjestan način, iz nje se upravlja čitavom mojom kućom. On je ušao sa mnom i pogledao knjige na policama, magazine na stolu, slike na zidovima. Dok sam slijedio njegov pogled postalo mi je vrlo neugodno. Čudno je to što se nikada prije nisam osjećao neugodno zbog ovih stvari, ali sada, kada ih je on pregledavao, postalo mi je neugodno. Bilo je tamo knjiga previše prljavih za njegov pogled. Na stolu je bila gomila smeća i literature s kojom kršćanin ne bi trebao imati nikakva posla, a što se tiče slika na zidu - slika i misli u mome umu - one su bile sramotne.

Okrenuo sam se k njemu i rekao: "Gospodaru, znam da ovu sobu treba radikalno izmijeniti. Hoćeš li mi pomoći da je učinim onakvom kakva bi trebala biti - kako bi pokorio svaku misao i podložio je tebi?"
"Uistinu" rekao je "rado ću ti pomoći. To je jedan od razloga zbog kojih sam ovdje. Kao prvo, uzmi sve što čitaš i gledaš, a što nije korisno, čisto, dobro i istinito, i izbaci to van! Stavi na prazne police knjige iz Biblije. Ispuni knjižnicu Pismom i ramišljaj o njemu danju i noću. Što se tiče slika na zidu, imat ćeš poteškoća kontrolirati ih, no evo ti pomoći." Dao mi je svoj portret u prirodnoj veličini. "Objesi ga u sredinu," rekao je, "na zid svoga uma." Učinio sam tako, i tijekom godina sam ustanovio kako su moje misli usredotočene na Krista, njegova čistoća i moć prognale su nečiste misli. Na taj mi je način pomogao pokoriti moje misli.

Mogu li ti predložiti da, u koliko imaš problema s ovom malom sobom svoga uma, uvedeš Krista u nju. Ispuni je Božjom riječju, razmišljaj o njoj, i drži pred njom uvijek blisku prisutnost Gospodina Isusa.

Blagovaonica
Iz radne sobe smo krenuli u blagovaonicu, sobu punu apetita i želja. Ova je soba bila vrlo velika. Provodio sam mnogo vremena u blagovaonici i ulagao puno napora u zadovoljavanje svojih želja. Rekao sam mu: "Ovo je prostrana soba i prilično sam siguran da će ti se svidjeti ono što ovdje poslužujemo." On je sjeo za stol zajedno sa mnom i upitao: "Što je na jelovniku za večeras?" "Pa", rekao sam, "moja omiljena jela: stare kosti, kukuruzni listovi, kiselo zelje, poriluk, crveni luk i češnjak uvezen iz Egipta." To su bile moje omiljene stvari - svjetovna hrana. Pretpostavljam da u njima nije bilo ničeg posebno lošeg, ali to nije bila hrana koja bi zadovoljila potrebe pravog kršćanina. Kada je hrana bila iznesena pred njega, nije rekao ni riječ. Uočio sam, međutim, da on ne jede pa sam mu rekao, ponešto uznemiren: "Spasitelju, nije ti stalo do hrane iznesene pred tebe? U čemu je problem?"

Odgovorio je: "Ja imam za jelo mesa, za koje ti ne znaš. Jesti to meso znači činiti volju Onog koji me poslao." Pogledao me je i rekao: "U koliko želiš hranu koja će te uistinu zadovoljiti, traži Očevu volju, a ne svoje vlastite ugode, svoje vlastite želje, svoje vlastito zadovoljstvo. Traži kako ćeš ugoditi meni i to će biti hrana koja će te zadovoljiti." I tamo, za stolom, dao mi je da okusim što znači vršiti Božju volju. Kakvog li okusa! Nema u čitavom svijetu hrane poput te. Samo ona može zadovoljiti. Sve ostalo na kraju ne zadovoljava.

Dakle, ako je Krist u tvome srcu, a ja vjerujem da jest, kakvu mu hranu poslužujueš i kakvu hranu ti jedeš? Živiš li udovoljavajući požudama tijela i ponosu života - živiš li sebično? Ili biraš Božju volju kao svoju hranu i piće?

Dnevna soba
Slijedeća soba u koju smo ušli bila je dnevna soba. Ova je soba bila intimna i udobna. Meni se jako sviđala. U njoj se nalazio kamin, mekane fotelje, polica s knjigama i kauč. U njoj je vladala smirena atmosfera. Izgleda da se i njemu ova soba svidjela. Rekao je: "Ovo je uistinu ugodna soba. Družimo se često u njoj. Ona je izdvojena i tiha, u njoj možemo uživati u zajedništvu."

Naravno, kao mladi kršćanin, bio sam oduševljen tom idejom. Nisam mogao zamisliti ništa što bi mi bilo draže nego li provesti nekoliko minuta u bliskom druženju s Kristom.

On je obećao: "Ja ću biti u ovoj sobi svakog dana, u rano jutro. Sretnimo se ovdje, i započet ćemo dan zajedno." I tako, jutro za jutrom, silazio sam niz stepenice do dnevne sobe, a on bi uzeo s police jednu od knjiga iz Biblije. Otvorio bi je, i tada bismo je zajedno čitali. On bi mi govorio o njenom bogatstvu i otkrivao mi njene istine. On bi zapalio moje srce otkrivajući mi svoju ljubav i milost koju mi iskazuje. Bili su to predivni sati koje smo proveli zajedno. Zapravo, dnevnu sobu smo nazivali "utočištem". Bilo je to razdoblje kada smo u miru provodili vrijeme zajedno.

No, malo po malo, pod pritiskom mnogih obaveza, ovo je vrijeme postajalo sve kraće i kraće. Ne znam zbog čega, ali sam se smatrao prezaposlenim kako bih provodio vrijeme s Kristom. Znate, to nije bila moja namjera; to se jednostavno dogodilo. Na posljetku, ne samo da se to vrijeme skratilo, već sam počeo, tu i tamo, preskakati po koji dan. Bilo je to u vrijeme ispita na fakultetu. Nakon toga iskrsnule su neke druge hitne stvari. Preskočio bih dva dana za redom, a često i više.

Sjećam se jednog jutra kada sam žurno strčao niz stepenice, želeći se uputiti svojim poslom. Kad sam prošao pokraj dnevne sobe, vrata su bila otškrinuta. Gledajući unutra, primjetio sam vatru u kaminu i Gospodina koji je sjedio tamo. Iznenada, u zaprepaštenju, pomislio sam: "On je moj gost. Ja sam ga pozvao u svoje srce! On je došao kao Gospodin moga doma. A ja ga, eto, zanemarujem." Okrenuo sam se i ušao u sobu. Oborena pogleda obratio sam mu se: "Blagoslovljeni Gospodaru, oprosti mi. Jesi li bio ovdje sva ova jutra?" "Da," odgovorio je, "rekao sam ti da ću biti ovdje svakoga jutra kako bi se sastao s tobom." Sada sam se još više posramio. On je bio vjeran unatoč mojoj nevjernosti. Tražio sam njegovo oproštenje i on mi je spremno oprostio, kao što to čini uvijek kada se zaista pokajemo.

Rekao mi je: "U ovome je tvoj problem: Ti si razmišljao o tihom vremenu, o proučavanju Biblije i molitvi kao čimbenicima tvoga duhovnog napretka, ali si zaboravio da ovo vrijeme nešto znači i meni. Upamti, ja te volim. Ja sam te otkupio plativši veliku cijenu. Ja želim zajedništvo s tobom. Dakle," nastavio je, "ne zanemaruj ovo vrijeme radi mene. Što god bile tvoje želje, sjeti se da ja želim zajedništvo s tobom!"

Znaj kako je upravo činjenica da Krist želi zajedništvo sa mnom, da me on voli, da želi da provodim vrijeme s njim i on sa mnom, i da čeka na mene, promijenila moje tiho vrijeme s Bogom više nego bilo što drugo. Ne dopusti da te Krist čeka sam u dnevnoj sobi tvoga srca, već svakoga dana pronađi vremena kada ćeš se, u Božjoj riječi i molitvi, družiti s njim.

Radionica
Prije mnogo vremena on me je upitao: "Imaš li radionicu u svom domu?" U podrumu doma mog srca imao sam radionički stol i nešto opreme, no nisam ih često koristio. S vremena na vrijeme sišao bih tamo i igrao se nekim sitnicama, no nisam načinio ništa značajno ili vrijedno. Odveo sam ga tamo.

On je pogledao stol i ono malo talenata i vještina koje sam posjedovao. Rekao je: "Ova je radionica dobro namještena. Što proizvodiš za Kraljevstvo Božje u svom životu?" Bacio je pogled na par igračaka koje sam sklepao na stolu i pokazao mi jednu od njih. "Jesu li ove igračkice sve što si proizveo u svom kršćanskom životu?" "Pa," odgovorio sam, "Gospodine, to je najbolje što mogu učiniti. Ja znam da to nije ništa naročito i zaista bih želio učiniti više, no, na kraju krajeva, ja nemam ni sposobnosti ni snage." "Da li bi želio učiniti više?" upitao je. "Naravno", glasio je moj odgovor. "U redu. Daj mi svoje ruke. Opusti se u meni i dopusti da moj Duh radi kroz tebe. Ja znam da si ti nevješt, nespretan i da se ne snalaziš baš najbolje, ali Sveti Duh je majstor i ako on upravlja tvojim rukama i tvojim srcem, on će raditi kroz tebe." I tako, zaobišavši me, stao je iza mene i položio svoje velike, snažne ruke preko mojih, upravljajući alatom svojim vještim prstima počeo je raditi kroz mene.

Toliko toga još moram naučiti i ja nisam posve zadovoljan onim što proizvodim, ali znam da je sve što sam napravio za Boga učinjeno njegovom snažnom rukom i kroz silu njegovog Duha u meni.

Nemoj se obeshrabriti zbog toga što ne možeš učiniti puno za Boga. To ne ovisi o tvojoj sposobnosti. To ovisi o onome koji upravlja tvojim prstima i na koga se ti oslanjaš. Predaj svoje talente i darove Bogu i on će s njima učiniti iznenađujuće stvari.

Soba za igru
Sjećam se kada se raspitivao imam li sobu za igru. Nadao sam se da me neće pitati ništa o tome. U mom životu su postojale određene veze i prijateljstva, aktivnosti i zabave koje sam želio zadržati za sebe. Nisam mislio da bi Krist uživao u njima, ili ih odobravao, pa sam izbjegavao tu temu.

No, jedne večeri sam se spremao izaći kako bih se pridružio svojim prijateljima - u to vrijeme sam bio student - i upravo u trenutku kada sam došao do kućnog praga, zaustavio me njegov pogled. "Ideš li van?"
"Da", odgovorio sam.
"Dobro," rekao je, "želio bih izaći s tobom."
"Ovaj…," odvratio sam prilično nespretno, "ne mislim, Gospodine, da bi ti zaista želio ići s nama. Radije izađimo zajedno sutra na večer. Sutra na večer ćemo ići na molitveni sastanak, ali večeras imam drugi dogovor."
Dometnuo je: "To je u redu. No ja sam mislio, kada sam došao u tvoj dom, da ćemo sve raditi zajedno. Mi smo trebali biti partneri u svemu. Želim da znaš kako sam voljan ići s tobom." "Dobro," rekao sam, "ići ćemo nekamo zajedno sutra na večer."

Ali, te sam večeri proveo nekoliko sati u vrlo jadnom stanju. Osjećao sam se grozno. Kakav sam to ja prijatelj bio prema Kristu, kada sam ga namjerno isključivao iz svojih veza, činio one stvari i išao na ona mjesta za koja sam znao da se njemu ne bi svidjela? Kada sam se vratio kući, te iste večeri, u njegovoj sobi je gorjelo svjetlo i ja sam se uspeo gore da bih s njim raspravio o tome. Rekao sam: "Gospode, naučio sam svoju lekciju. Ne mogu se zabavljati bez tebe. Mi ćemo, od sada na dalje, sve raditi zajedno."

Tada smo se spustili u sobu za igru i on ju je promijenio. On je unio u nju život, pravu radost, pravo zadovoljstvo, pravo prijateljstvo. Smijeh i glazba su se razlijegale kućom od tog trenutka na dalje.

Ormar u hodniku
Ima još jedna stvar koju bih želio podijeliti s tobom. Jednoga dana on me je čekao na vratima. U njegovim očima bio je prijekorni pogled. Čim sam ušao u kuću, rekao mi je: "Ovdje se osjeća nekakav čudan miris. Mislim da je u kući nešto mrtvo. To se nalazi na katu. Čini mi se da je u ormaru u hodniku." Čim je izgovorio te riječi, znao sam o čemu govori. Zaista, u hodniku povrh stepenica nalazio se mali ormar, nekoliko stopa visok, u kojem sam iza zaključanih vrata sakrivao nekoliko osobnih stvari za koje nisam želio da bilo tko sazna, a ponajprije nisam želio da ih Krist vidi. Znao sam da su to mrtve i trule stvari. No ipak, ja sam ih volio, i toliko sam ih želio zadržati za sebe da sam se bojao priznati kako one uopće postoje. Popeo sam se s njim uz stepenice, i dok smo se penjali smrad je postajao sve jači. Pokazao je prema vratima ormara i rekao "To je unutra. Tamo je nešto mrtvo!"

Bio sam ljut. To je jedini način da opišem svoje osjećaje. Dopustio sam mu pristup u knjižnicu, blagovaonicu, dnevnu sobu, radionicu, sobu za igru, a on me sada pita za ovaj mali ormar. "To je previše," rekao sam u sebi, "neću mu dati ključ."

"Dobro", odgovorio je, čitajući moje misli, "ali ako misliš da ću ostati ovdje na katu uz sav taj smrad, onda se varaš. Iznijet ću svoju postelju na balkon. Sigurno to neću trpjeti." Na to se uputio niz stepenice. Kada upoznaš i zavoliš Krista, najgore što se može dogoditi je da osjetiš kako se on povlači od tebe. Morao sam se predati. "Dat ću ti ključ," rekao sam tužno, "ali ćeš ti morati otvoriti ormar. Ti ćeš ga morati očistiti. Ja nemam snage za to."

"Znam," odgovorio je, "znam da ti nemaš snage. Samo mi daj ključ. Ovlasti me da se pobrinem za taj ormar i ja ću to učiniti." I tako, drhtavom rukom sam mu predao ključ. On ga je uzeo iz moje ruke, došao do vrata, otvorio ih, zavukao se u ormar, izvadio sve istrunule stvari koje su se tamo nalazile i bacio ih. Tada je očistio ormar, obojao ga, dotjerao ga, učinivši sve to u trenu. O, kakve li pobjede i olakšanja kada sam se riješio te mrtve stvari iz mog života!

Prijenos vlasništva
Ubrzo mi je došla na um jedna misao. Rekao sam u sebi "Pokušavao sam svoje srce održati čistim za Krista. Započnem čisteći jednu sobu, i prije nego li završim neka druga se već zaprlja. Dok očistim tu drugu sobu, ona prva je već prljava. Umoram sam i malaksao, pokušavajući održati čisto srce i živjeti životom poslušnosti. Ja jednostavno nisam tome dorastao!" I tako, postavio sam mu pitanje. Ono je glasilo: "Gospodine, postoji li mogućnost da ti preuzmeš odgovornost za čitavu kuću i upravljaš njome za mene i zajedno sa mnom, kao što si to učinio s onim ormarom? Bi li preuzeo odgovornost da održavaš moje srce i moj život onakvima kakvi bi trebali biti?"

Vidio sam kako mu se lice ozarilo kada je odgovorio: "Naravno, zbog toga sam i došao. Ti ne možeš živjeti kao pobjedonosan kršćanin svojom vlastitom snagom. To je nemoguće. Dopusti mi da ja to učinim kroz tebe i za tebe. To je pravi put. Ali," dodao je polako, "ja nisam vlasnik ove kuće. Ja sam u njoj samo gost. Ja nisam ovlašten to učiniti, jer ona ne pripada meni."

Uvidio sam to i za koji trenutak, kleknuvši na koljena, rekao: "Gospodine, ti si bio gost, a ja domaćin. Od sada na dalje ja ću biti sluga, a ti ćeš biti Gospodar." Otrčavši što sam brže mogao do sefa, izvadio sam potvrdu o vlasništvu nad kućom, sa svom nekretninom i pokretninom u postojećem stanju, sa svim uvjetima. Vraćajući se k njemu, radosno sam sve to prepisao na njegovo ime, kako bi pripadali samo njemu, u sve vrijeme i u vječnosti. "Evo," rekao sam, "ovdje je sve što jesam i što imam, zauvijek. Sada ti upravljaj kućom. Ja ću ostati s tobom kao pomoćnik i prijatelj."

On je uzeo moj život toga dana i, dajem vam svoju riječ, nema boljeg načina za živjeti kršćanskim životom. On zna kako ga održavati i duboki mir počiva u mojoj duši. Neka se Krist udomi i u tvome srcu kao Gospodar svega.

Imam pitanje.

Želim znati više o tome što znači imati osoban odnos s Kristom.