"Zar nije dovoljno samo živjeti dobrim i moralnim životom?"
Moj otac je na trenutak zurio u mene.
"Želiš li mi reći da će Bog poslati nekoga u pakao, iako je taj čovjek živio dobrim, moralnim životom, samo zbog toga što nije vjerovao u Isusa Krista?" Budući da mu nisam odgovorio, nastavio je.
"A što je sa svim onim ljudima koji nikada nisu čuli za Isusa Krista ili Bibliju?", rekao je. "Zar zaista misliš kako je ispravno da čovjek koji nikada nije čuo za Deset zapovijedi ili Zlatno pravilo bude osuđen na osnovu zakona za koje nije niti znao da postoje?"
Ponovo je utihnuo, i znao sam da očekuje moj odgovor.
Nekoliko minuta pokušavao sam smisliti neko opravdanje ili objašnjenje, no bilo je očito da moj otac nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Konačno je rekao:
"Jednostavno ne mogu vjerovati u Boga koji bi bio toliko nepravedan!"
Kada sam kasnije razmišljao o tom razgovoru sa svojim ocem, shvatio sam da on govori o samom sebi. Moj otac je bio (i još uvijek jest) najmoralniji i najbolji čovjek kojeg sam ikada poznavao.
On je dugo i naporno radio kako bi od farme na američkom srednjem zapadu dospio do mjesta dobro plaćenog inžinjera i pisca tehničkih knjiga iz područja elektronike. Uvijek je bio vjeran suprug i odbijao je prikrivati istinu kod poslovanja ili pristajati na različite kompromise. Bio je darežljiv glede novca, plaćao je moje školovanje na fakultetu, a pored toga je redovno davao novac u dobrotovorne svrhe i za crkvu.
Zbog svega toga, pitanje o Božjoj pravednosti bilo je za mene vrlo osobno. Je li uistinu pošteno da Bog osudi dobrog čovjeka, kakav je moj otac, samo zbog toga što on nije mogao prihvatiti sve doktrine kršćanstva?
To pitanje me je nastavilo mučiti tijekom posljednje godine koju sam proveo na fakultetu. Međutim, nekoliko mjeseci nakon što sam diplomirao i prihvatio posao u Portlandu, Oregon, počeo sam čitati knjigu "Smrt u gradu", suvremenog kršćanskog filozofa Francisa Schaeffera. Kada sam pročitao oko dvije trećine knjige, neočekivano sam otkrio početak odgovora na očevo pitanje.
Dr. Schaeffer citirao je dio poslanice apostola Pavla Rimljanima: "Zato nemaš isprike - tko god ti bio - o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. A znamo da se kazna Božja vrši sukladno istini nad onima koji takvo što čine. Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš?"
Schaeffer je zatim objasnio taj odlomak slijedećom ilustracijom: Zamislite da se svako dijete rađa s nevidljivim magnetofonom oko vrata. Zamislite, nadalje, da se radi o specijalnim magnetofonima koji snimaju samo one naše izjave u kojima osuđujemo druge ljude. Naše estetske izjave, npr.: "Ovo je prekrasno", ne ostaju zabilježene na traci. Ali kad god izjavimo nešto poput: "Ona samo ogovara", ili: "On je tako lijen", magnetofon se uključi, zabilježi našu izjavu, a zatim se isključi. Puno puta, svakog dana, magnetofon se uključuje bilježeći one trenutke kada donosimo moralne sudove o ljudima oko sebe, snimajući na desetke takvih izjava svakog tjedna, na stotine svake godine, a na tisuće tijekom čitavog našeg života.
Scena se zatim mijenja. Iznenada vidimo sve ljude na svijetu kako stoje pred Bogom na kraju vremena. "Bože, nije pošteno da me osudiš", kaže netko. "Nisam znao za Krista. Nitko me nije naučio Deset zapovijedi, i nikada nisam čitao Propovijed na gori".
Bog tada odgovara. "U redu. Budući da tvrdiš kako ne poznaješ moje zakone, odbacit ću svoj savršeni standard pravednosti. Umjesto toga, osudit ću te na temelju ovoga." Nakon što pritisne dugme na magnetofonu, taj čovjek čuje, sa sve većim užasom, svoj vlastiti glas koji izriče bujicu osuda upućenim ljudima oko njega… "Ona to ne bi smjela činiti" - nižu se na tisuće takvih moralnih presuda.
Nakon što traka istekne, Bog kaže: "Ovo će biti temelj moje osude: koliko si se držao moralnih normi koje si očito razumio i neprestano primjenjivao na ljude oko sebe. Ovdje si nekoga optužio za laganje, no, jesi li ti ikada iskrivio istinu? Ljutio si se na ovog čovjeka zbog njegove sebičnosti, no, jesi li ikada postavio svoje interese ispred potreba drugih ljudi?"
Svi će ušutjeti, jer nitko nije dosljedno živio u skladu s moralnim normama koje postavlja drugima.
Dok sam proučavao Shaefferovu ilustraciju, shvatio sam kako je jedna od vrlo poznatih Isusovih izreka, koju sam odbacio kao "zgodan savjet", zapravo strahovito upozorenje: "Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti."
Osvrćući se na moje studentske godine provedene u San Franciscu, prisjetio sam se kako sam viđao na desetke studentskih grupa koje su otvoreno zastupale različite stvari koje se smatraju društveno nemoralnim, od grupnog seksa do oružanog napada na državne vlasti. Pa ipak, nisam nikada vidio niti jedan znak "pokreta za oslobođenje licemjera". Nikada nisam čuo da bi netko ustao i rekao: "Ja sam licemjer i tim se ponosim!"
Zapravo, ustanovio sam da vrijedi upravo obrnuto. Radikalni studenti koji su zastupali stanovišta najudaljenija od biblijskih, bili su među prvima koji su se žalili na licemjerje u crkvi. Čini se da, bez obzira na to koliko čovjek nisko pao, jednu vrijednost i dalje zadržava - a to je prezir prema licemjerju. Uvidio sam da je Bog uzeo ovu univerzalnu moralnu vrijednost i okrenuo je protiv čovjeka kao temelj ljudske odgovornosti.
No nešto me je još uvijek uznemiravalo. Jedne večeri gledao sam na televiziji, s divljenjem ali i s odbojnošću, kako neki evangelizator izlaže u detalje sve biblijske stihove koji govore o užasu vječnog odvojenja od Boga koje čeka sve one koji su mu neposlušni.
"Zašto Biblija uopće govori o tome da će neki ljudi otići u pakao?", razmišljao sam. Poželio sam da se ti stihovi uopće ne nalaze u Bibliji, ili barem da propovjednici budu toliko pristojni da ih izbjegavaju u svojim propovijedima.
No, onda mi je na um došla slijedeća misao: Kakvog Boga bih ja želio? Želim li uistinu da Bog bude popustljivi djedica koji će reći: "Čini što god želiš - pojedi slatkiša koliko god možeš, skači po namještaju, trči po snijegu bez cipela - čini sve što želiš, bitno je da se zabavljaš"? Želim li uistinu da se Bog osmjehne svim Charlesima Mansonima (masovni ubojica, op.pr.) i Adolfima Hitlerima koji su ikada živjeli na svijetu, govoreći: "Sve je u redu dječice. Činite sve što vas uzbuđuje, bitno je da se dobro zabavljate"?
Ne. Da je Bog takav, ja ga ne bih mogao niti poštivati, a sasvim sigurno ga ne bih mogao slaviti. Shvatio sam da sam i ja kriv za nedosljednost. Ono što sam priželjkivao bilo je da Bog ocjenjuje ljude "po ljestvici", i to tako da prag bude nešto malo ispod mog ponašanja i ponašanja mojih prijatelja, kako bi mi bili prihvaćeni, a svi oni "loši ljudi" odbačeni.
Utvrdio sam kako imam samo dvije mogućnosti: mogao sam zahtijevati da Bog toliko snizi svoje standarde da svi, ma koliko zli bili, budu prihvaćeni (u tom bi slučaju Bog prestao biti moralan), ili sam ga mogao prihvatiti takvog kakav on jest, kao svetog, pravednog i poštenog suca koji mora ljude pozvati na odgovornost kada prekrše ono za što znaju da je ispravno.
Upravo u vrijeme kada sam se borio s tim idejama, moj otac je počeo ozbiljno čitati Bibliju po prvi put u svom životu. Postupno je i on počeo shvaćati da Bog nije nepravedan i nedosljedan, i uvidio je svoje vlastito licemjerje. Tijekom svojeg proučavanja Biblije, moj otac se počeo moliti: "Bože, shvatio sam da nisam tako dobar i moralan kao što sam mislio. Prihvaćam Kristovo oproštenje i spasenje. Pokaži mi što trebam činiti i daj mi sposobnost da to učinim."
To je bilo prije više od deset godina, a kako je vrijeme prolazilo, u životu mog oca dogodile su se zadivljujuće promjene. On je nekada bio jako zatvoren i previše ozbiljan čovjek, a sada kod njega osjećam toplinu i otvorenost koja nas je zbližila. Razvio je osjećaj za šalu i zna se čak i našaliti na vlastiti račun.
Ukratko, moj otac je iskusio u vlastitom životu istinitost riječi koje je Isus iz Nazareta rekao o samom sebi prije gotovo dvadeset stoljeća: "Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega. U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla."
|
O NAmA
Imam pitanje.