Jerine Fleurke

Od nesigurnosti do sigurnosti

Bok! Zovem se Jerine Fleurke. Već nekoliko godina igram u nizozemskoj odbojkaškoj reprezentaciji. Hobi mi je postao posao. Treniram svakog jutra za reprezentaciju i svake večeri za klub. S reprezentacijom sam putovala u mnoge zemlje, na primjer Japan, Brazil, Rusiju i Češku Republiku. To su uvijek zanimljiva iskustva. Godine 1995. postali smo europski prvaci, što Nizozemskoj nikad prije nije uspjelo. I to nije sve - proglašena sam najboljim braničem.

Moj je san igrati na Olimpijskim igrama. Kvalificirali smo se 1996. godine, no Atlanta je bila veliko razočaranje. Na završnom treningu ozbiljno sam ozlijeđena i nisam mogla igrati. Tako su mi Olimpijske igre drugi put izmaknule. Četiri godine treniranja bilo je uzalud. Šport može biti vrlo okrutan. Za reprezentaciju igram od 1992. godine. Cijelo smo ljeto intenzivno trenirali pripremajući se za Olimpijske igre u Barceloni. U to se vrijeme moj život posve promijenio - postala sam kršćanka. Tražila sam nešto u supermarketu i zamolila prodavačicu za pomoć. Ona me zatim upitala može li mi postaviti pitanje. Željela je znati što Isus znači za mene. To me je potaknulo na to da se duboko zamislim. Iako sam odrasla u kršćanskoj obitelji, nisam imala osoban odnos s Bogom. Postupno sam počela shvaćati da je Isus umro za mene na križu i uskrsnuo iz groba. Dopustila sam mu da uđe u moj život. Jednostavno sam rekla: "Isuse, molim te, dođi u moj život!" Od tog trenutka moj se osobni odnos s Isusom počeo razvijati i željela sam da On zauzme najvažnije mjesto u mojem životu. Počela sam se pitati trošim li previše vremena na odbojku. Radim li samo na tome da se ja proslavim?

To je bio jedan od razloga zašto sam ispala iz reprezentacije i nisam otišla na Olimpijske igre. Laknulo mi je kad sam donijela odluku, ali to nije dugo trajalo. Nisam više bila u vrhu nizozemske odbojke. No nakon šest mjeseci opet sam bila klubu na raspolaganju. Nisam bila sigurna je li to prava odluka i molila sam Boga da mi dade odgovor. Vjerovala sam da će mi Bog pokazati jesam li ispravno odlučila. Nakon šest mjeseci Bog je odgovorio na moje molitve. Nazvao me propovjednik koji je pročitao u novinama da sam kršćanka. Pitao me može li mi poslati informacije o Sports Witnesses (nizozemskoj športskoj misiji). Bila sam vrlo sretna zbog toga. Pričali smo o tome kako biti kršćanin u svijetu športa. Govorila sam mu o sumnjama i molitvama Bogu da mi jasno pokaže je li pravo mjesto da svjedočim o njemu odbojkaški šport. Bog mi je dao talent za igranje odbojke i zar mu ne bih trebala dati ono najbolje u svojem životu?

Kombinacija športa i vjere moguća je ako je Bog na prvome mjestu u vašem životu. Molili smo se da mi Bog jasno pokaže kojim putem da krenem. Želio me je uporabiti, moje su se sumnje raspršile i ponovno sam počela uživati u odbojci. Od tada sam iskusila Božje vodstvo u životu. Nikad nisam imala toliko prilika da u intervjuima govorim o svojoj vjeri, čak i na televiziji. To je izazvalo i brojne reakcije.

U sklopu proslave u čast 150. obljetnice Baptističke crkve u Nizozemskoj reprezentacija je igrala egzibicijsku utakmicu. Nakon toga sudjelovala sam na športskome okruglom stolu - tema je bila vjera. To me je ohrabrilo. Sretna sam što me je Bog na ovaj način uporabio kao glasnogovornicu. Smatram da je važno da ljudi iz svijeta športa čuju evanđelje. Šport zbližava ljude. Bog želi to iskoristiti.

Športaše treba ohrabriti i družiti se s njima jer su tako često osamljeni. Idem u crkvu u Amsterdamu. Zahvalna sam što me članovi crkve podupiru i imaju vrlo pozitivan odnos prema športu. U 2. poslanici Korinćanima 5:20 piše: "Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista - kao da Bog opominje po nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!"

Želim se dopisivati s nekim putem e-maila o tome što znači imati osoban odnos s Kristom.

Želim znati više o tome kako mogu započeti osoban odnos s Kristom.